Da nema toga poremećaja u organizmu što maslačak (Taraxacum officinale) ne može izliječiti ustanovili su stari Grci i od tuda potječe njegovo ime koje označava sredstvo koje pomaže kod različitih poremećaja. U tradicionalnoj medicini Kina ga upotrebljava preko 1000 godina i njegov tonik se ubraja među prve tonike koji su se počeli koristiti u liječenju.
Od maslačka se upotrebljavaju svi dijelovi: cvjetovi, listovi i korijen. Iako su svi ljekoviti upotrebljavamo ih na različiti način i u različite svrhe. Maslačak je samonikla biljka travnjaka i uz putove, tako da nije potreban poseban uzgoj, ali se, prema potrebi, može iskopati i presaditi gdje vama odgovara.
Cvjetove beremo u razdoblju cvjetanja (od ožujka do svibnja, ovisno o području), listove beremo prije nego maslačak počne cvjetati, dok se korijenje vadi u rano proljeće ili kasno ljeto (ranu jesen) jer tada sadrži veliku količinu inulina koji povoljno djeluje na probavu.
Korijen maslačka pročišćava i jača tijelo, pospješuje znojenje, odstranjuje otrovne tvari iz krvi i tijela, čisti sluznicu dišnih organa te vraća snagu. Osim toga, koristan je kod kožnih bolesti, alergija, čireva, debljine, povišenog kolesterola, slabokrvnosti i neredovitih menstruacija.
Listovi su jaki diuretik, neki ih čak uspoređuju s tabletama, ali bogati kalijem, tako da odmah nadomještaju izgubljeni kalij. Čaj od lista maslačak trebale bi upotrebljavati osobe koje pate od učestalih upala mokraćnog mjehura.
Od cvjetova maslačka se pripravlja sirup koji možete koristiti za zaslađivanje čaja ili ga uzimati na žlicu.
Listove treba sakupljati dok su mladi i mekani, a korijen se iskopava na jesen. Listovi maslačka moraju biti ili ubrani mladi ili blanširani kako bi se ublažila njihova gorkost i najviše se koriste u salatama dok se korijen može pržiti i koristiti kao nadomjestak za kavu.
Osim minerala poput kalija, željeza i cinka, te vitamina C (cijela stabljika je bogata vitaminom C, ali i mineralima), A, B i D, bogat je sluzima i velikim brojem raličitih fenolnih spojeva.
Maslačak je jedna od temeljnih biljaka europske fitoterapijske prakse, no opisi njegovih djelovanja temelje se na tradiciji upotrebe kroz stoljeća jer je broj istraživanja o njegovom djelovanju u manjku. Zahvaljujući svom sastavu djeluje na sustave izlučivanja u organizmu, a zbog sadržaja inulina utječe na intestinalnu floru. Zbog širokog djelovanja na organizam ne čudi šarolikost njegovih tradicionalnih uporaba, od metaboličkih bolesti, upotrebe u dermatologiji, do bolesti lokomotornog sustava poput reumatoidnog artritisa i osteoartritisa.
U praksi se najviše koristi kod hiperkolesterolemije, pretilosti, sezonskog „čišćenja“ organizma i otežane probave. Nuspojeve kod njegovog uzimanja su rijetke, a iznimno se događaju gastrointestinalne nuspojave. Glavna zamjerka kod njegovog korištenja, posebno kod korištenja dekokta, je njegov gorak okus.